Sve demokratske države ističu značaj i smisao ljudskih prava i nastoje da stvore zadovoljno društvo i stanje u državi u kojoj bi svaki čovjek, bez izuzetka, nesmetano živio, radio, stvarao i uživao svoja prava bez diskiminacije.
Zakon o zabrani diskriminacije u članu 2 izričito ističe da je zabranjen svaki oblik diskriminacije, po bilo kom osnovu, dok je u članu 9 istog zakona posebno istaknuto šta se podrazumijeva pod zabranom diskriminacije osoba sa invaliditetom: “Pod diskriminacijom lica sa invaliditetom smatra se, naročito: onemogućavanje ili otežavanje pristupa zdravstvenoj zaštiti, odnosno uskraćivanje prava na zdravstvenu zaštitu, redovni medicinski tretman i ljekove, rehabilitaciona sredstva i mjere; uskraćivanje prava na školovanje, odnosno obrazovanje; uskraćivanje prava na rad i prava iz radnog odnosa, u skladu sa potrebama tog lica; uskraćivanje prava na brak, na stvaranje porodice i drugih prava iz oblasti bračnih i porodičnih odnosa”.
Prema izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije i Svjetske banke, oko milijardu ljudi, odnosno oko 15 procenata svjetske populacije, živi sa invaliditetom. Slično tome, izvještaj Ekonomsko-socijalnog savjeta Ujedinjenih nacija (UN) o uvođenju invaliditeta u program razvoja napominje da će globalni trendovi, uključujući starenje stanovništva i porast hroničnih oboljenja, dovesti do porasta broja osoba sa invaliditetom. Ove izazove usložnjavaju kompleksnost i raspon postojećih invaliditeta.
Prema Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija „osobe sa invaliditetom su osobe koje imaju dugoročne tjelesne, mentalne, intelektualne ili senzorne smetnje koje u kombinaciji sa različitim barijerama mogu ometati njihovo potpuno i stvarno učešće u društvu na ravnopravnim osnovama sa drugima.” Takve barijere uključuju fizičke prepreke, zakonska ograničenja, praktične aranžmane i društvene stavove koji ih de facto isključuju ili smanjuju njihovo učešće.
Takođe, Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom neupitno naglašava značajnost nediskriminacije i ravnopravnosti kao preduslova za puno uživanje ljudskih prava, a između ostalog posebno je bitno istaknuti pristupačnost. “Da bi osobama sa invaliditetom omogućile da samostalno žive i u potpunosti učestvuju u svim aspektima života, države potpisnice preduzeće odgovarajuće mere da osobama sa invaliditetom, na osnovu jednakosti sa drugima, osiguraju pristup izgrađenom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije, kao i drugim uslugama i objektima namenjenim javnosti, kako u urbanim tako i u ruralnim sredinama”.
U pregovorima sa Evropskom unijom čak 14 pregovaračkih poglavlja se na određeni način bave pitanjem osoba sa invaliditetom, dok u izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2021. je istaknuto da osobe sa invaliditetom i dalje prolaze kroz višestruke oblike diskriminacije i poteškoće u ostvarivanju svojih prava u sudskim i upravnim procesima. Uz, to jedna od preporuka po pitanju temeljnih prava jeste obezbijeđivanje boljeg pristupa pravdi i besplatnu pravnu pomoć za žrtve kršenja ljudskih prava osoba sa invaliditetom. Takođe, preporuke vezano za socijalnu politiku i zapošljavanje su izrađivanje mjera kvalitetnog zapošljavanja usmjerene ka ovim licima.
Strategija za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti za period od 2017-2021 godine je istekla, a ciljevi koje je trebala da ispuni jesu: usklađivanje pravnog okvira sa međunarodnim standardima, sprečavanje kršenja zabrane diskriminacije prema licima sa invaliditetom kroz obezbjeđivanje punog sprovođenja antidiskriminacionog zakonodavstva, praćenje i sprovođenje Konvencije UN o pravima lica sa invaliditetom.
Svakako cilj naredne Strategije zaštite lica sa invaliditetom 2022-2027 treba da bude uspostavljanje pravednijeg i ravnopravnijeg sistema, i uživanje jednakih prava u svim oblastima života lica sa invaliditetom bez diskriminacija, sa ciljevima koji su u skladu sa Evropskom strategijom za osobe sa invaliditetom 2020-2030. U narednom periodu takođe se očekuje uspostavljanje jedinstvena baze podataka OSI, sa ciljem uspostavljanja jedinstvenog tijela za utvrđivanje invaliditeta i jedinstvenih nacionalnih kriterijuma odnosno metodologije za utvrđivanje invaliditeta.
Konačno, sve navedene mjere i aktivnosti koje je potrebno ostvariti što prije, u cilju kvalitetnijeg života lica sa invaliditetom, će omogućiti stvaranje društva jednakih uslova i prilika za sve, a samim tim će osobama sa invaliditetom biti olakšan život u velikoj mjeri.
Saša Đuretić
MASTER saradnica za politička pitanja
Tekst je izrađen u okviru projekta “Razgovarajmo o…”- Analiza javnih politika u CG u 2021.
Leave feedback about this