“Emigranti okupljeni u zajednicama do besvijesti ponavljaju iste priče koje na taj način postaju nezaboravne. No, oni koji se ne druže sa zemljacima, kao Irena ili Odisej, neizbježno su pod udarom zaborava. Što je njihova nostalgija jača, to je u njoj sve manje uspomena. Što je Odisej više čeznuo, to je više zaboravljao. Jer, nostalgija ne potiče rad sjećanja, ne budi uspomene, sama je sebi dovoljna, i vlastitom osjećaju, budući je posve predana patnji.”
–Milan Kundera “Neznanje”
Iako na prvi pogled navedeni citat ne priliči jednom osvrtu i kritičkom razmatranju politike jedne države, dubljom analizom postaje jasno da on zapravo oslikava kulturološki i realpolitički aspekt odnosa države i dijaspore . Emocionalna povezanost sa mjestom porijekla, koja se najčešće prenosi sa generacije na generaciju, predstavlja osnov za stvaranje jednog jakog političkog sentimenta, ali i potencijalnog političkog odnosa koji, ukoliko je strateški usmjeren, može da koristi i iseljenicima i državi porijekla.[1]
Crna Gora, kao država sa svega 623 000 stanovnika, prema procjenama Društva statističara i demografa Crne Gore[2] i Međunarodne organizacije za migracije[3], ima proporcionalno veliku dijasporu, koja se procjenjuje na između 200 000 i 600 000 emigranata crnogorskog porijekla. Najviše iseljenika nalazi se u Argentini, Srbiji, SAD-u, Turskoj, Švajcarskoj, Luksemburgu i Njemačkoj.[4] Uprkos ovom potencijalu, institucionalizacija odnosa Crne Gore i njene dijaspore je bila spora i dugo izvan političkih prioriteta. Rad na institucionalnom uključivanju dijaspore započet je 2002. godine osnivanjem Centra za emigrante pri Ministarstvu vanjskih poslova, što je rezultovalo usvajanjem prve Strategije saradnje sa dijasporom 2011-2014. godine i transformacijom Centra u Upravu za dijasporu 2013. Godine. Zakon o saradnji sa dijasporom usvojen je 2015, a izmijenjen 2018. i 2019. godine, kada Uprava postaje samostalan organ van MVP-a.[5] Tek 2023. godine po prvi put se osniva Ministarstvo dijaspore. Iako je pomak napravljen u saradnji sa naučnom dijasporom kroz strateške dokumente i programe u oblasti obrazovanja (npr. Organizacija crnogorskih studenata u inostranstvu), nauke i inovacija, pravog pomaka u ostvarivanju jačih veza sa dijasporom nije bilo.
Kao ilustrativan primjer dugoročnih poslijedica nedovoljno odgovornog sistemskog odnosa države prema dijaspori, možemo navesti slučaj crnogorske dijaspore u Argentini. Crnogorci su u Argentinu u značajnijem broju pristizali već krajem 19. i početkom 20. vijeka, prvenstveno u ruralne oblasti, pri čemu je u provinciji Chaco formirano i naselje simboličkog naziva La Montenegrina.[6] Ipak, uslijed burnih političkih i istorijskih promjena na prostoru porijekla, sa čijim poslijedicama se naše bori čak i danas, kao i izostanka kontinuiteta institucionalne brige, izraženog uticaja Srpske pravoslavne crkve, identitetska pripadnost ove zajednice vremenom je postala nejasna. B. Pantović i M. Stefanović-Banović, kroz intevjue sa pripadnicima ove grupacije ukazuju da tek mali procenat potomaka emigranata, naročito pripadnika druge i kasnijih generacija, ima jasan odnos prema tome kojim jezikom govore. U svakodnevnoj komunikaciji identitet se često artikuliše kroz neodređene kategorije poput “našeg jezika” ili “naši (ljudi)”.[7]
Ovakva konfuzija ne nastaje isključivo kao rezultat prirodnog preplitanja identiteta, već je rezultat jednog kontinuiranog političkog zapostavljanja cijele crnogorske dijaspore. Crnogorska dijaspora spada u tip dijaspore čiji je kompleksan identitet ovakvih grupa, najizraženiji u vezanosti za mjesto/tlo, to jest državu Crnu Goru, ali i kulturu naše države.[8] Uprkos tome, vezanost za Crnu Goru ostaje prisutna, prije svega kroz simboličke i kulturne obrasce, što potvrđuje činjenica da većina ispitanika barem jednom posjećuje Crnu Goru, dok se u privatnom prostoru često čuvaju predmeti poput gusala ili crnogorske narodne nošnje.[9] Kultura osim kao sastavni dio identiteta jednog naroda i države, snažan instrument meke moći – nekoerzivnog političkog uticaja. Upravo u ovom segmentu spoljna politika Crne Gore pokazuje ograničenja i iz tih razloga se zajednice na koje bi ona trebalo da ima najviše uticaja, prepuštaju samoinicijativnom očuvanju kulturnih obrazaca, kroz osnivanje kulturnih društava i neformalnih mreža[10], doprinoseći postupnoj eroziji jezičkog i nacionalnog identiteta dijaspore.
U narednom periodu, Crna Gora će morati da u fokus svojih politika prema dijaspori stavi kulturu, razumijevajući pri tome savremeni društveni kontekst obilježen globalizacijom i digitalnom transformacijom. U ovakvom kontekstu promijenio se sam način “konzumiranja kulture”, pri čemu ona više ne predstavlja isključivo estetsko uživanje ili pasivno naslijeđivanje nje same, već polje aktivnog učešća u njenom stvaranju, reinterpretaciji i očuvanju.[11] U tom smislu, na državi Crnoj Gori je da pripadnike dijaspore ne svede samo na recipijente kulture, već kao ko-kreatora kulturnog identiteta Crne Gore u transnacionalnom prostoru. Upravo na ovaj način stvaralo bi se ono što smo na početku naveli kao moralnu odgovornost zasnovanoj na emocionalnoj povezanosti, koja može poslužiti kao temelj dugoročnog i održivog odnosa između Crne Gore i njene dijaspore. Kultura, shvaćena na ovaj način postaje ključni instrument političkog i društvenog povezivanja.
Uspostavljanje dvosmjernog odnosa između državnog aparata, na čelu sa Ministarstvom dijaspore, i dijaspore, u kojem bi kultura djelovala kao vezivni politički mehanizama moglo bi doći do prelivanja na oblasti ekonomske i institucionalne saradnje. Kroz povjerenje i osjećaj pripadnosti, stvorili bi se povoljni uslovi za direktne investicije dijaspore (Diaspora Direct Investment)[12], čime bi se stvorio dodatni izvor kapitala koji bi doprinio povećanju konkurentnosti domaćeg tržišta. Ovakav oblik finansijske saradnje posebno bi dobio na značaju u kontekstu pristupanja Crne Gore, tržištu Evropske unije, gdje će otpornost i diverzifikacija (ne oslanjanje samo na turizam) predstavljati ključne preduslove uspjeha. Sa druge strane, država bi bila zadužena da kroz regulatorne, fiskalne i institucionalne mehanizme aktivno kreira ambijent pogodan za ulaganje dijaspore.
Pored ekonomskog potencijala, dijaspora predstavlja i značajnu riznicu društvenog kapitala, naročito u oblastima transfera znanja, profesionalizacije i jačanja demokratskih institucija[13], čime njen doprinos prevazilazi finansijsku dimenziju i postaje strukturno relevantan za dugoročni razvoj Crne Gore. Za dobar primjer korišćenja društvenog kapitala dijaspore ne moramo ići dalje od susjedne Albanije. Naime, prijedlog premijera Edija Rame da se proces pristupanja EU ubrza u slučaju Albanije, a da za uzvrat Albanija ne dobije puno pravo glasa već da njene interese zastupa Italija, mnogo je više politički iskalkulisana nego što se to na prvi pogled čini.[14] U Italiji prema nekim procjenama, živi preko 200 000 pripadnika albanske dijaspore, što već decenijama drži ove dvije države u tijesnim diplomatskim odnosima. Iz toga zasigurno proizilazi da kada premijer Rama priča o zastupanju Albanije, on uzima u obzir i jak uticaj albanske dijaspore u Italiji.
Na kraju, važno je napomenuti da ovaj tekst ne pretenduje da ponudi gotova rješenja, niti da mapira mnogo kompleksnije dimenzije odnosa Crne Gore i njene dijaspore. Njegova namjera je mnogo skromnija: da ukaže na dugotrajno zapostavljanje jednog dijela crnogorskog političkog i kulturnog bića. Upravo u toj nedorečenosti i teorijskoj nesavršenosti leži najveća vrijednost, jer ona odražava stvarno stanje odnosa ali i ostavlja otvoren prostor za dalju akademsku i javnu raspravu.
Autor teksta: Danijel Karađinović, MASTER
[1] Williams, Nick. “Mobilising diaspora to promote homeland investment: The progress of policy in post-conflict economies.” Environment and Planning C: Politics and Space 36.7 (2018): 1256-1279.
[2] Vukićević, Jasna. “Crna Gora ne zna kolika joj je dijaspora.” Radio Slobodna Evropa, 2 Dec. 2024,
www.slobodnaevropa.org/a/cnra-gora-registar-dijaspore/33223381.html
[3] European Centre for Social Welfare Policy and Research.2018. EEPOW Posting of Workers in Eastern Europe. Country Report for Montenegro https://www.euro.centre.org/downloads/detail/3411;. Analytical Study of Montenegrin Diaspora, 2014. p.3. https://wbcrti.info/object/document/14654/attach/Study_of_Montenegrin_Scientific_Diaspora.pdf
[4] “Compendium on Best Practices in DIASPORA ENGAGEMENT in the Western Balkans.” Regional Cooperation Council, 28 Oct. 2022, www.rcc.int/pubs/148/compendium-on-best-practices-in-diaspora-engagement-in-the-western-balkans
[5] Ibid.
[6] Stefanović-Banović, Milesa, and Branislav Pantović. “‘Our’diaspora in Argentina: Historical overview and preliminary research.” Glasnik Etnografskog instituta SANU 61.1 (2013): 119-131.
[7] Ibid.
[8] Voicu, Cristina-Georgiana. “Cultural identity and diaspora.” Philobiblon 18.1 (2013)
[9] Stefanović-Banović, Milesa, and Branislav Pantović. “‘Our’diaspora in Argentina: Historical overview and preliminary research.” Glasnik Etnografskog instituta SANU 61.1 (2013): 119-131
[10] Crna Gora uklesana u Argentini, RTCG (Radio Televizija Crne Gore), objavljeno 1. decembra 2025, https://rtcg.me/vijesti/dijaspora/784902/crna-gora-uklesana-u‑argentini.htm
[11] Vrbek, Sanja, and Irene Pluchinotta. “Is Culture a Special’Hub’Policy Area for Co-Creation?.” Journal of Comparative Politics 14.2 (2021): 34-52.
[12] Williams, Nick. “Mobilising diaspora to promote homeland investment: The progress of policy in post-conflict economies.” Environment and Planning C: Politics and Space 36.7 (2018): 1256-1279.
[13] Ibid.
[14] “Spremni smo na članstvo bez prava glasa i da nas zastupa Italija”: Menja li Rama suverenitet za članstvo u EU? Euronews Srbija, 24. novembar 2025, https://www.euronews.rs/evropa/vesti/198163/menja-li-rama-suverenitet-za-clanstvo-u-eu/vest